Tijekom kolovoza ove godine, u uglednom znanstvenom časopisu Epilepsia, objavljen je članak o čimbenicima koji bi mogli imati utjecaj na dugoročnu prognozu juvenilne mioklone epilepsije (JME).

JME  predstavlja 10% svih vrsta epilepsija te spada u skupinu idiopatskih generaliziranih epileptičkih sindroma koji su genetski određeni pri čemu je princip nasljeđivanja vrlo složen i još nedovoljno razjašnjen. JME je karakterizirana pojavom epileptičkih napadaja (miokloni grčevi pri buđenju, apsansi, generalizirani kloničko-tonički grčevi) i karakterističnom dobi u kojoj se javlja ( po tome je dobila ime jer se javlja u 80%  između 12.-18. godine života).

U navedenom istraživanju praćena je 31 osoba s JME u periodu trajanja od 25-63 godina (prosječno 39.1 godina), od toga 19 žena i 12 muškaraca. Pokazano je kako je u otprilike oko 2/3 osoba (67.7%) došlo do potpunog prestanka pojave epileptičkih napadaja, a u 6 osoba (28.6%) je nakon toga i potpuno ukinuta antiepileptička terapija.  Također su prikazani čimbenici koji bi mogli imati pozitivan ili negativan utjecaj na dugoročnu prognozu.

Kao najvažniji pozitivan čimbenik koji bi mogao pretkazivati potpuni prestanak napadaja, navedeno je prethodno potpuno povlačenje generaliziranih kloničko-toničkih napadaja. Za razliku od toga, pojava generaliziranih kloničko-toničkih napadaja kojima prethode obostrani miokloni napadaji, epilepsija dugog vremena trajanja s neuspješnim djelovanjem lijekova i uzimanje većeg broja antiepileptičkih lijekova, navedeni su kao negativni pokazatelji dugoročne prognoze bolesti. Isto tako, pojava epileptičkih napadaja potaknutih svjetlom se pokazala kao iznimno rizična za ponovnu pojavu epileptičkih napadaja ukoliko je antiepileptička terapije bila ukinuta.

Smatramo kako ovo istraživanje donosi optimizam u liječenje ove vrste epilepsije, s obzirom da se do sada unatoč činjenici da 80-90% pacijenata ima zadovoljavajući odgovor na terapiju, uglavnom smatralo kako je terapija doživotna.  Prepoznavanje pozitivnih i negativnih čimbenika koji bi mogli pretkazivati dugoročnu prognozu bolesti, moglo bi biti od velikog značenja liječnicima pri lakšem odabiru optimalne terapije i donošenju odluka u liječenju njihovih pacijenata s JME.

Više o navedenom istraživanju možete pročitati na: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/22686598